Investicijski fondovi su financijske organizacije ili institucionalni investitori koji prikupljaju sredstva od svojih ulagača te ih plasiraju u kratkoročne i dugoročne investicije, odnosno u različite financijske instrumente.

Investicijski fondovi specifična su mogućnost ulaganja sredstava pri čemu ulagači svoja sredstva, uplatom u fond, povjeravaju specijaliziranim institucijama - društvima za upravljanje investicijskim fondovima, čiji je zadatak povjerena im sredstva ulagati na financijskim tržištima tako da za svoje ulagače ostvare maksimalno mogući prinos, uz prihvaćanje definiranog rizika.

Investicijski fondovi su prvenstveno namijenjeni ljudima koji žele štedjeti novac, ali ih zanimaju veći prinosi nego kod oročene štednje u bankama (4-7% godišnje), te koji nemaju vremena, kapitala i znanja za, primjerice, samostalno kupovanje dionica. Takve osobe mogu svoj novac povjeriti stručnjacima (fond menadžerima) koji zatim njihov novac i novac ostalih investitora ulažu u razne vrijednosne papire koji su vjerojatno nedostupni malom investitoru.

Važno je istaknuti da su investicijski fondovi zasebna imovina koja nije u vlasništvu društva za upravljanje investicijskim fondovima nego u vlasništvu ulagača, proporcionalno veličini njihovih udjela u fondu. Poslovanje investicijskih fondova regulirano je Zakonom o investicijskim fondovima, a poslovanje društava za upravljanje investicijskim fondovima svakodnevno kontrolira Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga.
Temeljni dokumenti svakog investicijskog fonda su Prospekt i Statut, koji definiraju karakteristike pojedinog fonda, gdje spadaju i limiti ulaganja, odnosno rizičnost instrumenata u koje se ulažu prikupljena sredstva ulagača.

Povijest investicijskih fondova seže u početak 19. stoljeća, odnosno u 1822. godinu, pokušajem osnivanja investicijskog fonda u Nizozemskoj, a nešto kasnije i Škotskoj. Prvotno zvani "investicijski trustovi" imali su neke od karakteristika današnjih investicijskih fondova. "Foreign and Colonial Government Trust" osnovan 1868. godine u Londonu, smatra se prvim stvarnim (zatvorenim) investicijskim fondom. Prvi investicijski fond u Americi bio je New York Stock Trust, osnovan 1889. godine. Godine 1924. osnovan je Massachusetts Investor`s Trust, prvi otvoreni investicijski fond s kontinuiranom ponudom novih dionica (udjela) i bezuvjetnim otkupom istih na temelju trenutne tržišne vrijednosti imovine fonda. Dvadesetih godina prošlog stoljeća u Bostonu je osnovano i nekoliko ostalih fondova - State Street Fund, Fidelity, Scudder, Pioneer i drugi. Burzovni krah 1929. godine i velika svjetska ekonomska kriza koja je slijedila nakon toga, usporili su razvoj fondovske industrije i istodobno prisilili američki Kongres da izglasa zakone koji će regulirati financijsko tržište i na primjeren način štititi investitore. Prvi od njih bio je "Securities Act", izglasan u Kongresu 1933. godine, prema kojem su se fondovi morali registrirati kod Komisije za vrijednosne papire, a također su bili obvezani investitorima ponuditi Prospekt fonda prilikom prodaje udjela u fondu. Od 50-ih godina prošlog stoljeća pa sve do danas, veličina i popularnost investicijskih fondova raste proporcionalno rasponu i sofisticiranosti njihovih proizvoda, usluga i distribucijskih kanala, kako bi zadovoljili potrebe svojih klijenata. Dok je krajem dvadesetih godina egzistiralo desetak investicijskih fondova, a šezdesetih godina nekoliko stotina, danas postoji na tisuće različitih fondova različitog tipa, različitih vrsta i strategija ulaganja. Investicijski fondovi danas su nositelji aktivnosti i jedni od najvažnijih sudionika i pokretača financijskog tržišta.

Postoje dvije osnovne vrste investicijskih fondova - otvoreni i zatvoreni fondovi. U Republici Hrvatskoj postoje obje vrste investicijskih fondova, ali otvoreni investicijski fondovi postaju sve značajniji.

Otvoreni fondovi su vrsta investicijskih fondova koji nemaju stalan broj udjela ili ulagača. Fond prikuplja novčana sredstva prodajom udjela u fondu i tako prikupljena sredstva potom ulaže u različite financijske instrumente. Novim ulaganjima novca u fond kreiraju se novi udjeli, kojima se kupuju novi financijski instrumenti, pa se na taj način povećava veličina imovine fonda. Ulagači u svakom trenutku mogu zahtijevati otkup svih ili dijela udjela u fondu, a društvo koje upravlja fondom, sukladno Prospektu i Statutu, dužno ih je bezuvjetno otkupiti.

Zatvoreni fondovi (closed-end) su vrsta investicijskih fondova koji imaju određen/stalan broj dionica. Imovina zatvorenih investicijskih fondova podijeljena je na dionice kojima se trguje na organiziranim tržištima. Njihova cijena se određuje prema tržišnoj vrijednosti, ovisno o trenutnoj ponudi i potražnji. U Hrvatskoj je zakonom propisan minimalni iznos temeljnog kapitala za zatvoreni fond u iznosu od 5 milijuna kuna, a svako povećanje ili smanjenje temeljnog kapitala može se realizirati isključivo u skladu sa Zakonom.

Uspoređujući domaću strukturu investicijskih fondova po vrstama s inozemnom, jednostavno je primijetiti način razmišljanja prosječnog inozemnog ulagača. Naime, od ukupne imovine pod upravljanjem čak 50% imovine uloženo je u dioničke fondove.

Nekoliko je razloga dominacije dioničkih fondova. Inozemni ulagači imaju bitno duži horizont ulaganja u odnosu na prosječnog domaćeg ulagača. Također, dugoročno izlaganje dioničkom tržištu bitno je isplativije u odnosu na umjerenije strategije ulaganja. Potrebno je naglasiti i bitno veći utjecaj obvezničkih fondova, koji u Hrvatskoj još uvijek ne privlače dovoljno ulagača.

Prema podacima HANFA-e otvoreni investicijski fondovi s javnom ponudom trenutno upravljaju s 19,359 milijardi kuna imovine. Kretanje imovine pod upravljanjem društava za upravljanje, prikazano je na sljedećoj tablici:

Broj otvorenih investicijskih fondova s javnom ponudom u RH: